Preispitivanje

zistakisj | 27 Jan, 2010, 23:08 | Generalna | (920 Reads)
Ponovo je počeo da pada sneg, u ono vreme kada se novi dan radja, a noć umire. Osetila je pod kožom kako su pahulje sve veće, i zagnjurila svoje prste na nogama medju njegova stopala. On je spavao, i lice mu je obasjavala mesečina i bela zimska svetlost koja je česta noću. Podigla se na laktove i malo nakrenula telo u stranu, da bi ga bolje videla, crna kosa mu je padala po čelu, dok su se oči migoljile pod kapcima. Verovatno je ponovo imao neki od svojih snova o čistoj duši bez grehova. Gledala ga je tako, tiho, samo se njegov dah čuo, a ona kao da je prestala da diše, i pokušavala da čuje srce kako kuca. Bio je nekako bled. 

Legla je i zagledala se negde u mrak sobe. Te noći više nisu spavali sami...

Polako je izvukla svoje prste iz njegovih stopala i gotovo da se nije pomerila, odmakla se od njega. Shvatila je da se oni nikada neće razumeti, da njihovi jezici nemaju prevod. I neka tuga joj se skupila u tom trenu. Nije htela da uzdahne samo je zatvorila oči, iz uglova suze su potekle. Teško je shvatiti da neko ko je mogao da bude tako blizak, neko ko je mogao da bude ona polovina za kojom tragamo kako legenda kaže, neće to nikada biti. Skupila je oči još više i počela da se oprašta od njega, da svoju dušu cepa od njegove. U sobi je postalo još hladnije kao da se sve tuge skupiše u njoj i sve zime prošle. Htela je da joj san dodje, da prstane da misli i sve ovo odloži za drugi put... San nije dolazio, a misli su se gomilale, i on joj je bio sve dalji, kao da ga zapravo nikad nije ni poznalavala onako kako je mislila.
 
Te noći nisu spavali sami, izmedju njih se uvukla sumnja, i daljina.

Trackback URL: http://www.blog.rs/trackback.php?id=85090

Izvrnuta istina

zistakisj | 17 Jan, 2010, 14:57 | Generalna | (311 Reads)
Pitali su jednog čoveka, da li je ikada lagao u životu? A on bez mnogo razmišljanja reče da nije, samo uvek govori Izvrnutu istinu... I produži svojim putem.
Trackback URL: http://www.blog.rs/trackback.php?id=83986

Šeširdžinica

zistakisj | 11 Jan, 2010, 01:11 | Generalna | (516 Reads)

 Imala je prašnjavu radionicu, sa teškim drvenim stolom na sred nje, makazama i šivaćom Singer mašinom. Na polici odmah do vrata stajalo je jastuče sa iglama, ranjeno hiljadu puta ubodima oštrim i složeni materijali po bojama i kvalitetu. Zidovi  požuteli od vremena, dobili su patinu mušterija koje su ovde izlagale svoje želje. Krasilo ih je svega par fotografija uramljenih u starinske kitnjaste ramove. To su one fotografije za koje su se oblačila najbolja odela i svečane haljine. To su fotografije koje su uhvatile ozbiljna dečija lica, jer su ih celoga dana opominjali da se dobro vladaju. Fotografije gde žene imaju zabrinut izraz lica i stoje kao male figure kraj svojih muževa sa kajzerskim brkovima. U ćošku je čučao mali sto od orahovog drveta i na njemu glave, drvene bez lica. Manje i veće glave na postoljima. Ona je tu pravila šešire, svojim malim tankom rukama krasila je ove modele bez izraza i davala im život. Pravila je šešire velike i male, skromne i nakinđurene sa čipkom i perijem.

    Noću je dugo sedela u polu mraku i tananim prstima šila obode, kačila cveće i ukrase na šešire gradskih dama. Razmišljala je o mestima koja će glava sa njenim šeširom posetiti. Zamišljala je kako se svi dive njenom radu, kako se raspituju za njenu radionicu i kako već prima novu porudžbinu. Samo ponekad spustila bi gotov šeširić na svoju malu glavu i stidljivo podigla oči ka ogledalu, tada bi ga brzim potezom skidala , jer njeno bledo lice i umorne oči šešir nije krasio. Ugasila bi svetlo i otišla na počinak, čekajući novi dan.

 

Trackback URL: http://www.blog.rs/trackback.php?id=83321