zistakisj | 08 Jul, 2009, 17:12 |
Generalna
| (363 Reads)
Dim i mrak u prostoriji. Unaokolo je nekoliko stolova i stolica za
kojima sede alkoholom opijeni ljudi. Njihova lica razvučena su u osmehe
pod uticajem zagušljivog vazduha. Čuje se tango i njih dvoje plešu.
Niko ih ne posmatra, sve kao da je u nekom magnovenju. Snimak tanga je
loš.
Njena kosa se plete oko nogu i ruku, oči joj sijaju kao fenjeri
malih ulica nekog primorskog mesta. Oni ne govore, samo čvrsto drže
jedno drugo. Nokte su zarili u kožu i curi iz tih rana pomalo krv. Kao
da se smeše, ili možda oboje plaču. Ove noći oni poslednji put plešu
tango, poslednji trzaj strasti polako nestaje, zalazi za glave
posmatrača. Tela im se gibaju, savijaju i sve liči na igru neka dva
usamljena noćna leptira, na senke ruku koje se prepliću kada dvoje
ljubavnika u mraku igarju svoji igru.
Noći su umotane u vrelinu letnjega sunca, mirišu bube noćni
šetači, lupaju svojim krilima i pozivaju na greh. Ja bih sa tobom bila
i grešna, činila bih sve ono što se prezire i ne smatra pristojnim.
Sedela bih na tebi sva rasčupana, slomljena od tvojih dodira i mazala
crveno na usne. Ti ne voliš ništa što je prljavo, ni prljave reči,
ništa ali, opet u tami postaješ jedan od najprljavijih igrača. Misli ti
iskoče iz ležišta i usne pričaju bezobratno. Volim kada si takav, jer
jutrom kada se probudiš sve kao da biva zaboravljeno, a noću ponovo
dobija svoj život. Ti si prevarant, živiš dvostruko, noćni leptiru!
Telo ti miriše na letnji pljusak...
Trackback URL: http://www.blog.rs/trackback.php?id=60736